Postoji mjesto na Zemlji gdje munje udare 1.2 miliona puta godišnje, pogledajte i koje

Na jednom mjestu u sjeverozapadnoj Venecueli, gdje se susreću Katatumbo rijeka i jezero Marakaibo, otkrićete jedan od najspektakularnijih fenomena u prirodi – munje Katatatumba.

Poznat kao vječna oluja, ovo nevjerovatno prirodno svjetlo prikazuje cijepanje neba do 160 noći godišnje, čak i do 10 sati svaki dan. I nisu u pitanju samo žestoki udari tu i tamo, o, ne! Ova oluja ih ima čak 280 po satu. To je rekordod 1.2 miliona godišnje! Uporni blijeskovi su toliko jaki da se mogu vidjeti i na udaljenosti od 400 kilometara, i vijekovima su ih koristili karipski moreplovci u kolonijalno doba, što je ovom fenomenu zaradilo ime „Katatumbo svjetionik“.

Povrh toga, udari munja se pojavljuju u različitim bojama, od crvenih i narandžastih do plavih i ljubičastih, zbog prisustva raznoraznih čestica prašine ili vodene pare u atmosferi. Neki kažu da su ove Katatumbo munje jedinstvene jer ne proizvode grmjavinu, ali to je samo mit. Oluja se pojavljuje tako daleko od posmatrača, (50-100 kilometara) od jezera Marakaibo, tako da nije moguće ni čuti grmljavinu. Teško se grmljavina može čuti ako se nalazite 25 kilometara ili više od udara munje.

Katatumbo munje su se i u istoriji pojavile više puta. Španski pjesnik Lope de Vega je u pjesmi „Plamenovi Dragonteje“ iz 1597. godine napisao da je pokušaj osvajanja grada Marakaibo 1595. godine propao zbog: „plamenova koje pokrivaju krila noći.“ Munje su osvijetlile engleske brodove i zbog toga su branioci grada bili obaviješteni o nadolazećem napadu. Slična situacija se desila 1823. godine u toku Rata za nezavisnost Venecuele, kada je munja otkrila španske brodove i onda su bili poraženi.

Smatra se da su ove munje najveći svjetski proizvođaš troposferskog ozona. Mnogi vjeruju da to pomaže da se regeneriše ozonski omotač, međutim, mnogi vjeruju da proizvedeni ozon nikad ne dostigne te visine.

Uprkos što je fenomen poznat, i dalje se ne znaju precizni mehanizmi koji se nalaze iza njega. Antički Jukpa narodi, zajednica domorodaca koja se još uvijek može naći sa obje strane granice između Kolumbije i Venecuele, vjeruju da munje nastaju kada se bube svici sretnu sa duhovima predaka. Savremene ideje vjeruju da munje nastaju zbog kombinacije metana, topografije same regije i uranijuma.

Mnogi naučnici su putovali na tu lokaciju tokom 20. i 21. vijeka, da bi pokušali da istraže mehanizme koji stvaraju munje. Godine 1911., Melkor Bravo Senteno je ustanovio teoriju da oluje nastaju zbog zatvorene cirkulacije vjetra u regiji, i izgleda da je ovo jedno od objašnjenja koje bi moglo biti istinito.

Topografija ovog područja je jedinstvena zbog toga što dva planinska zida okružuju jezero Maraibo sa tri strane. Kada je vruć, vlažni zrak sa kariba putuje ka basenu Marakaiba samo sa strane koju nisu ogradile planine, i sreće se sa hladnim zrakom iz Anda koji onda putuje naviše. Para se onda kondenzuje, i formira oblake koji ispuštaju elektricitet, i na kraju, proizvedu se munje. Čitav proces je potpomognut toplim, vlažnim zrakom u basenu koji nastaje isparavanjem jezera zbog vrućeg ekvatorijalnog sunca.

Iako se još uvijek ne zna precizan razlog nastajanja Katatumbo munja, pretpostavlja se da je to zbog jedinstvene topografije regije i zatvorene cirkulacije vjetra i vrućine. Međutim, munje i dalje ostaju potpuno spetakularan prizor.

 

Recepti za kolače i slana jela

Administrator